Od trostiha do epskoga cunamija

Gotovo da nema toga što nije opjevano u kompleksnoj poeziji Drage Štambuka, koja je dobila još jedan izbor – Pietas. Izabrane pjesme – u izboru Davora Šalata i izdanju Matice hrvatske. Brački kamen, duh Mediterana, naslage povijesnih predaja od Egipta, Biblije, antike, prožimanje starih i novih civilizacija, ljubav i bol, čarobna flora i fauna, varljiva zbilja i duboka kontemplacija, kršćanstvo, kozmički dvoboj Dobra i Zla… Sve je tu, od zrnca prašine do svemira, od kamenih grozdova rodnih Selaca do svjetskih mora, planina i pustinja. Sve je to Štambukova i naša postojbina koja je višeznačna – ona je pamćenje našega humanoga nasljeđa, ona je i domovina i planet u istome hramu postojanja. Postojbina su i glasovi dobrih proroka, a i arielski beskraj u kojem postoji nevidljivi alfabet, s „dodatkom vatre i grumenom zemlje“, kako kazuje pjesnik.

Poezija akademika Drage Štambuka, dobitnika mnogih domaćih i inozemnih nagrada, prava je škrinja jezičnoga blaga, na čakavskom, na standardu, na glagoljici i na drugim pismima i idiomima, materinskim i svjetskim. Štambuk materinski jezik slavi i svečanim, arhaičnim notama, kako bi otpuhao prašinu s njegovih zaboravljenih taloga. Ton mu je često povišen, u altruističkom porivu za njegom tradicije i ljudskoga poslanja, odnosno estetski i etički zanos jednako su jako intonirani. Knjiga Pietas obuhvaća izbor iz autorove 23 zbirke, od njegove prve pjesničke knjige Meu namin (1974) do zbirke Uzgon (2021). Svoju intimističku, meditativnu, nostalgičnu liriku (pjev zavičaja, svemira, života i smrti) Štambuk će s godinama sve više produbljivati vanjskim i unutarnjim krajolikom raznih kultura i civilizacija (Indija, Japan, Brazil, Iran) koje će utkati u svoj umreženi književni svijet, kako mu se on bude otvarao na njegovim diplomatskim postajama.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2024.

U izvrsnom pogovoru Davora Šalata istaknuto je kako je Štambuk prvom zbirkom anticipirao buduću off generaciju koja će se ustoličiti krajem 1970-ih. Uveo je tekstualnost, fonetske, grafičke i druge igre, smjestio pjesnički subjekt u pomno izgrađenu kuću jezika. U sljedećim zbirkama Štambuk još više obogaćuje leksik, roni po slojevima kultura, igra se asocijacijama i digresijama, oplemenjuje pjesme kršćanskom duhovnošću, pokazuje svoju prepoznatljivu erudiciju i bogatu, nostalgičnu evokaciju baštine. Kada pročitamo pjesme u knjizi Pietas, vidimo kako se Štambuk umije lirski zatvoriti kao školjka, ali i epski raskriliti kao ptica. Štambuk znade suptilno opjevati detalj u haiku pjesmi, ali znade i poput strpljiva graditelja konstruirati čitav svijet u gustoj pjesmi u prozi, od egzotičnih mitova, topota rata i cunamija povijesti, pa do plemenitih „pobratimstava“ lica u svemiru. Potonje su pjesme u prozi karakteristične npr. za zbirke posljednjih godina kao što su Hram u stijeni, Theurgia, Uzgon.

Njegova mudrost, odnosno umijeće sažimanja svijeta najvidljivija je u haiku trostisima poput: „I premda okreće / stranice, / vjetar ne zna čitati“. Ili: „Oko / ne vidi / sebe.“ Ili: „Mreža. / Ne može / uloviti more.“  I u klasičnim pjesmama Štambuk često motivira čitatelje da pronađu svoj mali „kamen mudraca“, da oplahnu dušu stoičkom snagom i mirom. Tako u pjesmi Otok Štambuk pjeva: „Sa svojom jedinom / voštanicom / zapali ih tisuću. // Tvoja svijeća / neće izgubiti / ništa od svojeg // trajanja, / a ti ćeš / osvijetliti otok.“

Unatoč preciznom apolinijskom klesanju pjesme, u Štambukovim pjesmama živi i ćudljivi dionizijski duh, pun inferna povijesti, grmeža rata, pun bogova, proroka i vizionara, pun raskriljenoga divljega i plemenitoga duha svijeta. Pjesme u prozi, doista originalne u našoj poeziji, pokazuju u svojoj kreativnoj fragmentarnosti svu bujicu postojanja, od iskonskoga plemenitoga čovjeka divljaka od dehumaniziranoga čovjeka apokalipse. Štambuk se u svojim zbirkama 1990-ih okreće i domoljubnim temama, a jedan od najljepših Štambukovih darova Hrvatskoj jest njegova Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što koju je Ministarstvo kulture i medija uvrstilo na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine.

Važna je i manifestacija koju je utemeljio još početkom rata – Svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što. Otočki cvrčci, suhozidi, Zid od poezije, maslinov vijenac svake godine daju našemu jeziku intimnu dušu, uz slike i zvuke otočkoga ambijenta. To je autentična borba protiv engleskoga i duhovnoga globalizacijskog esperanta. Štambuk je strpljivi virtuoz, poliglot, humanist, mudrac, vizionar, estet… Pjesnik i čovjek koji je uspio u svojim složenim i profinjenim stihovima dati glas čitavom čovječanstvu.